Spavaju klonule riječi
i misli, netaknute, šute,
dok zidovi tamnice rastu,
a zjenice sve lakše se mute.

Jedan svijet, tih i tajanstven,
Prkosi ljudima, mračnom svijetu,
U njemu raste opojni cvijet,
I jedna ptica, uhvaćena u letu.

I šaputav glas, nemiran kao san,
Kao kakva sila prosta,
Pronađe ključ tajanstvenog svijeta
I on u ruševinama osta.

Sad riječi tihe i bez moći
Kroz noć tavnu dobivaju sjaj,
lome se misli k'o grančica krhka,
i svaka riječ tone u beskraj.

Odsjaj mog lika u tvojim očima

ne nosi boje zime.

On gori iskonskim onim plamenom

koji dotiče lice zore 

i ostavlja na nebu krvav trag.

On zvoni ledenom svojom vrelinom

usamljenom alejom legendi

Legendi zapisanih perom ptice

koja nikada nije poletjela

i sjenkom kiše 

koja nikada nije kvasila njen let.

On zorom čuje krike neba

kojem nedostaje najdraži par krila

Uvečer  osvjetli put umornoj putnici

i nahrani je zvjezdanim prahom.

Zimi je sakrije pod svoje skute

i održava toplinu njenog duha

donoseći miris jorgovana 

nekog dalekog proljeća.

A zorom, onog uspavanog, tihog nemira,

kada je ponovo zatekne zaspalu

pod teškim granama magle,

položi pred nju svoj dah 

i ponosno šapuće:

"Poletjet ćeš, poletjet ćeš,

i u moru slobode vidjeti 

odsjaj mog lika u tvojim očima."

Jesenju haljinu podiže vihor.
Proklija žuta svijetlost.
Topole se protegnuše do sunca.
Vrbe uz rijeku pustiše sjenku.
Slike leta nikoše obalom.
Slikajući, autor se znojio.
Onda je sjeo, umjetnicki blijed.
Udahnuo grumen sunca
i sav se raspao.
Možda i nije bio živ?
Ali ko je ležao u travi?
šta je na vjetru treperilo?
Otkud u pustoj dolini neko?
čiji se glas čuo?
Ko je raščupao perje pticama
što se sudaraju sa virovima?

U napaćene pogledaj duše,
Što gledaju te i milost traže,
Podgrij im nade što se ruše,
Stradanje njino da ti je draže.

Pomiluj dijete u kolijevci,
I pitaj majku želi li smrt,
Pitaj je sada gdje su joj sveci,
Vrline kud je odveo put.

I skupljaj suze ko' bisere,
I pjesmu slušaj, prigušen krik,
Dok razotkrivaš bogove lažne,
I život kao jeftini trik.

I smij se jadnim prilikama,
Bogatstvom život što bi da kupe,
Što bacaju se u molitvama,
Na stope tvoje i tvoje skute.

Izađi ispred, pozdravi sunce,
Pogledom hladnim, nasmješenim,
Kaži da uzalud grije srce,
Ljudima tamnim, probuđenim.

   Kada    te u kasne sate zovem

doći ću, slutiš
izvući ću se iz velike mase
kažeš "dodji" i šutiš

kada te u kasne sate budim
bost ću, slutiš
jednom iglom u nebesa plava
pa razmičeš oblake i škure
da nebeske ugledaš figure.

Drhteći u tvojoj blizini skrivam svoj dah,
pretočen u radosna iščekivanja.
I bujicom strasnih riječi oslikavam,
po zvijezdama 

Ne želim
da te dodiri moji probude
Spavaj mirno dok te milujem
nek mi koža moja uz tvoju trne
da sebe spojim ritmom srca tvoga
Mirisi tvoji
mi sva osjetila pretvaraju u vječnost
Neću da oči otvoriš
neću da tijelo pomakneš
Znaš li da mir duše možeš osjetiti 
Ostavi me
da ti dušu milujem
dok spavaš
Spavati sa osmijehom
je vrijednije od tisuću buđenja
spavaj 

Moje pjesme ne znaju
da pjevaju tužno.
Komore su poput noćnog cvijeta,
ali
u toku noći padala je kiša.
Mrak i vlaga
A u pretkomorama
suša je.
I pored vlage,
i pored rose nekoliko ružičastih zora.
Potrčim,
otvorim oči jako, širom,
budem bosa
Uzmem Prirodu za ruku
i pokažem joj kako se pleše u meni,
a opet.
Grudi mi šušte.

Nepoznati putevi u noći, 
pružaju se ruke ožiljaka pune
tražeći nešto, sasvim nemoguće.
Da li iscjelitelji postoje,
mogu li se izbrisati krvavi snovi?
Ili nepoznati putevi vode
u beskonačnu patnju i nigdje više?
Da li zna spasitelj da mora
u toj istoj tami zacjeliti ruku,
strpljivo, pažljivo.